… i zato mi je aktivnost na blogu nekako slaba.
Tom rečenicom često, bar koliko se meni čini, opravdavam tromost u nekim aktivnostima.
Trenutno nisam zaposlena. Tražim posao. Ljeta su mi od srednje škole do sada uvijek bila radna. Ovo je prvo neradno, ali zapravo je poluradno jer je traženje posla – posao. Volonterski.
No dobro.
Dakle, osim te aktivnosti, imam vremena za svakakve druge aktivnosti …. ali ih baš i ne radim.
Kao što rekoh – jer je ljeto !
Pletenje ne dolazi u obzir je mi pomisao da provlačim vunu kroz prste izaziva tikove.
Šivanje je također na stand by-u jer moja Višnja još nije bila na servisu. A smatram da 20-ogodišnja gospođa ipak treba proći jedan sistematski pregled nakon dugo godina stajanja u kutiji i čekanja …. mene očito !
Zato ću malo pisati o životu. U biti – o životu i hrani! I mirisima!
Protekla dva mjeseca provela sam uglavnom putujući u okrugu od nekih 100 km od grada gdje živim.
Naučila sam što znači ”to travel light”, što je dobra stvar. I može se drage žene. Može se!
Također sam naučila koliko je korisna šetnja. Jednostavna, besciljna (naizgled) šetnja djelotvorna je terapija u uklanjanju kaosa koji se stvori u onoj sivoj nakupini u glavi. Stres, tuga, napetost, nemogućnost (opet – naizgled) otpuštanja ili prihvaćanja nekih situacija dobivaju time katalizator prolaska. Sve prolazi i sve se mijenja. Nije da filozofiram, ali tako je. U svemu tome ključnu ulogu ima strpljenje. Da citiram Joyce Meyer : ” Strpljenje nije sposobnost da se čeka već da se zadrži dobar stav dok se čeka.”
U takvim šetnjama sva osjetila su mi u punom pogonu, no meni osobno najdraže je osjetilo njuha ili mirisa.
Mirisi, poznati kvartovi, balkoni, prozori, tramvajske stanice, grafiti izvuku na površinu sijećanja i uspomene. Uvijek!
Miris lovora uvijek me podsijećao na proces sušenje smokava i djeda koji je suhe smokve formirao u vijenčiće kačeći između par smokava list lovora.
Smilje, čiji miris osijetim čim koraknem na obalu mojeg Otoka, vraća me u djetinjstvo i trčkaranje po kamenjaru.
Miris slatkastih žvakaćih guma podsjeti me na privjesak za ključeve u obliku malene gumenu tenisice čiji je đon mirisao na takve žvake.
Miris voćnog čaja na učionicu prvog razreda osnovne škole na mom Otoku.
Miris određenog aftershave losiona na gledanje filmova u krevetu, sklupčana u zagrljaju jedne buhtle sa zalegnutom frizurom …
Miris hrane … mmmm. Najdraži.
Jedan takav, konkretno – miris pečenog kruha, me podsjetio na film u kojem je hrana glavni sporedni lik. Da, glavni sporedni.
I kulinarska kreativnost u meni se probudila.
Kao posljedica, na tanjuru se našla neka varijanta pizze sa malim pomidorićima, kapulom, sirom škripavcem i bosiljkom. Posoliti sastojke, raspodijeliti po tijestu i zapeći na 200 stupnjeva sve sastojke osim sira (ja osobno ne volim prepečeni sir pa to tako radim) nekih 15-ak minuta. Dodati mrvljeni sir (koji god imate) i zapeći još 5 minuta.
Toplu pizzu poprskati maslinovim uljem.
Jesti i uživati svim osjetilima.
Naravno da nema slike jer je ljeto i ideja za post se javila kada sam na tanjuru mogla slikati samo mrvice.
Evo bar slike jednog dijela domaće uzgojenih sirovina koje su se našle na tanjuru.
Osjetilo mirisa i uspomene u mom slučaju u neraskidivoj su vezi. Rekla bih, u nekom dilu u kojem nema izdaje.
Do idućeg posta, stvarajte nove uspomene uz sva osjetila.
Pozdrav s Otoka.
